Poljubac – akril na platnu, dimenzije 100cm x 200cm

Izložba slika Vanje Popek u galeriji Nova, Zagreb

Razmišljam, dakle, slikam

Vanja Popek nema nikakvih blokada u slikanju, jedino će se morati čuvati da ta lakoća i radost slikanja ne prerastu u shematizam, a prpošnost u obijest

Slikarski je rukopis i senzibilitet Vanje Popek (1976) prepoznatljiv, odskače svježinom, i iako se u jednom dijelu naslanja na neke vrlo prepoznatljive svjetski priznate slikarske poetike (Kline, Twombly, Tŕpies, Dubuffet, Fautrier, H. Hoffmann), ona uspijeva stvarati autohtoni prostor za svoje slikarstvo.

Diplomiravši 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Šuteja, ne baštinivši mnogo od svog profesora, izmaknula je mudro opasnosti da bude eventualno proglašena malim Šutejevim klonom. Ustrajavanje na samosvojnom elaboriranju vlastita viđenja slikane površine dovelo ju je do faze kada s priličnom sigurnošću možemo konstatirati kako se i na ovoj izložbi Vanja Popek predstavlja kao zrela slikarska osobnost (iako smo svjesni da taj proces sazrijevanja traje cijeli slikarsko-životni vijek). Nakon diplome na ALU pohađala je Guttenbergov institut za grafiku u Mainzu, i ta je dimenzija grafičkog iskustva vidljiva u njezinim sadašnjim radovima. Doduše, ne na prvu loptu, ali negdje u nekom sloju sjećanja, u načinu na koji tretira materiju, slaže po slojevima boju i dodatni materijal (karton, papir, platno, gazu) na podlogu.

Osjećam ja Šuteja!
Ima neke upornosti, tvrdoglavosti i temeljitosti što isijavaju iz izložena tri poliptiha u kombiniranoj tehnici (Prozor 1, Prozor 2 i Prozor 3). Svaki je poliptih sastavljen od spojenih osam ili sedam zasebnih platana koja tako mogu funkcionirati kao cjelina velike površine ili samosvojna slika manjega formata. Međutim, kako god da okrenemo pojedini poliptih ili sliku, kako god da ih postavimo u prostor, oni ne gube na uravnoteženosti kompozicije, strukture i odnosa energetskih silnica. Kompozicija svakog platna (i poliptiha) otvorena je u svim smjerovima, čak i kada se umjetnica koncentrira na dorađivanje malih cjelina unutar pojedine slike: ova je izložba poučak o zanatski savršeno savladanoj kompoziciji, raspodjeli i odnosu (balansu) boje i materije u zadanu formatu. Ili, možda se Vanja Popek ironično narugala ljudima koji ne znaju kako bi objesili apstraktnu sliku; što je gore, a što dolje: kako god da je stavite na zid, ona jednako dobro funkcionira. E, u tom fleksibilnom, savršeno izbalansiranom štosu jedino osjećam maga Šuteja!

Naknadno ugrebavanje poteza
Vanja Popek apsorbirala je iskustva apstraktnog ekspresionizma, art bruta, informela i siromaÅ¡nog slikarstva, afirmirajući slojeve materije na slici (naglaÅ¡enu materičnost) kao vrlo osobno iskustvo slikanja, a ne preslikanu tuÄ‘u matricu. Njezin me senzibilitet po mnogočemu podsjeća na senzibilitet Viktora Daldona; ali nevjerojatna je pojava to Å¡to su njihovi opusi komplementarni, a ne slični u smislu da netko nekoga kopira: ovdje kao da je riječ o muÅ¡kom i ženskom polu jednog vrlo bliskog, slikarski rafinirana senzibiliteta! Oboje emaniraju sa svojih slika energiju nasuÅ¡ne potrebe slikanja, ali dok u Viktora postoji neki strastveni grč i borba s povrÅ¡inom koju slika, Vanja slika s (naoko) mnogo viÅ¡e radosti i mocartovske lakoće. Oboje se bore za dvodimenzionalno slikarstvo bogato reljefne povrÅ¡ine, na kojoj supostoje različiti slojevi i grumeni boje, črčkarije, pustoÅ¡ bjeline u srediÅ¡tu kompozicije, akcent boje na rubovima… Vanja Popek naknadno ugrebava poteze i apstraktne (gotovo) grafizme u gusti sloj napola osuÅ¡ene boje, vuče crtice i poteze, temeljito preslikava papir, gazu i karton.

Vrištanje palete
Paleta je svedena na raskošnu skalu istančanih prijelaza između crnog i bijelog, sa svim tonovima sive boje (od vrišteće bjeline preko prljavo bijele do ugljenocrnih područja). U taj su crno-bijeli svijet pripušteni znalački postavljeni akcenti ultramarin-plave, žutila žumanca, poneke trake ružičaste i ljubičaste boje, boje breskve, okera i sivosmeđe boje kore drveta. Izbor tih boja nekomu može djelovati dekorativno i dopadljivo, ali to nam otkriva nešto sasvim drugo: rafinirani osjećaj za boju iza kojeg bi se mogloo kriti stajalište kako kolorizam ne mora biti zamjetan jedino u prvom planu, kako paleta ne mora vrištati primarnim i sekundarnim bojama da bi slikar bio prepoznat kao kolorist te da bismo njegov opus klasificirali kao naglašeno kolorističku dionicu. Vanja Popek očito mnogo razmišlja o boji, gesti, materiji i kompoziciji, ali na način koji je neće odvesti u slijepu ulicu hiperintelektualističkog pristupa slikanoj površini. Ona nema nikakvih blokada u slikanju, jedino će se morati čuvati da ta lakoća i radost slikanja ne prerastu u shematizam, a prpošnost u obijest.

Iva Körbler

Objavljeno u Vijencu, 15. 11. 2001. (Link na članak)