Dopadljiv i dekorativni element u ovom slučaju nije nakaradan niti bezličan • Ukoliko su radovi, a u svakom, odnosno većini slučaja jesu, odraz autorovog fizisa, tada se »Prozorima« Vanje Popek nema što oduzeti, niti dodati. Oni funkcioniraju skladno, nenametljivo, pitko, sugestivno i u namjeri da izbjegnem već otrcani termin suvremenost, mondeno i »stylish« Autorica ispred svog rada

PULA - Mlada slikarica Vanja Popek preksinoć se predstavila pulskoj publici u galeriji Multimedijalnog centra Luka izložbom slika naslovljenom »Prozori«. Riječ je o tri poliptiha u kombiniranoj tehnici kojom dominira akrilik, a njeno je slikarstvo tipičan primjer gestualnog izraza s osloncem u lirskoj apstrakciji i apstraktnom ekspresionizmu. Slikarstvo Vanje Popek je prije svega zrelo. Reducirano je i tematski neopterećeno. Nema suvišnim motiva, a psihički osjećaj da svaki detalj funkcionira sam po sebi, kao i u odnosu na cjelinu, ne može se poreći. Prisutan je grafizam, i to u velikoj mjeri, a utjecaj Kleea i Klinea tek je podsjetnik na trendove sredine prošlog stoljeća. Popek ih spretno apsorbira i sretno odašilje na svoje platno, odnosno polje dijaloga izrazite ekspresivnosti i geste. Utjecaji akademskog mentora Miroslava Šuteja i njegova prethodnika iz autoričinih srednjoškolskih dana Fulvija Juričića također su uvelike prisutni. Odlika je to dobrih slušača koji znaju primijeniti savjete i ono najbolje od svojih učitelja, a što je u ovom slučaju sliko-crtačka baština.

Talent se unatoč svim možebitnim metamorfozama nije izgubio, već je pažljivim radom izbalansiran, odmjeren s krajnjim rezultatom suvislog slikarstva. Pritom treba istaknuti da su crta i mrlja kao gradivni psihički elementi u ovom slikarstvu sveprisutni. Bilo diskretno, gotovo mimikrično, ili pak jasno, prodorno, poput tankog i oštrog šiblja. Naime, u njenim se radovima itekako osjeća prodornost, tankoća i gracioznost same crte, sugestivnog, ali nikako sporednog elementa u ovom, inače, plošnom slikarstvu. Pretpostavimo da je veličina njenog izraza u monumentalnosti djela, koketiranju s minimalnim spektrom boja od kojih se nerijetko samo djelo sastoji od ne-boja s moćnim akcentima jarkih punktova. Sve zajedno u sprezi blage nedovršenosti daje izraz sugestivne snage i dobre količine vedrine optimistički orijentirane slikarice, kojoj je dnevno svjetlo ponajbolji partner.

Iako je otvorenje pulske izložbe proteklo u neformalnom tonu, povjesničarka umjetnosti Branka Benčić o radu Vanje Popek napisala je sljedeće: »S jedne strane, na bespredmetnoj bijeloj podlozi s vidljivim potezima kista, na umrljanoj bjelini koja bliješti svjetlošću, lebde znakovi/geste smješteni po zakonu slučaja. Stvorena je gotovo ornamentalna površina, koja spaja apstraktno s dekorativnim. Emancipirani od motiva iz realnog svijeta, oblici i boje sami su po sebi dovoljni da se izrazi emocija ili stanje, jer postoji unutarnja duhovna stvarnost koja se može prenositi i shvatiti pomoću vizualnog jezika kojem su elementi nefigurativni, nereprezentacijski. Antimetrički neovisni simboli, odnosno znakovi nastali kao tragovi susreta unutarnjeg i vanjskog svijeta, kao ‘psihičke improvizacije’, kako ih naziva Klee.«

Dopadljiv i dekorativni element u ovom slučaju nije nakaradan niti bezličan. Uostalom, likovni trendovi su se tijekom povijesti mijenjali srodno paralelnim ostvarenjima u industrijskom dizajnu, općoj ljudskoj svijesti i promjenama u glazbi, pa se stoga i slikarstvo Vanje Popek može etiketirati inteligentnim i svjesnim trendom, koji sadrži dovoljno zanatske utemeljenosti. Tu zapravo i staje svaka priča jer, poznavajući autoričinu marljivost, kojom je pristupala zanatskoj sili problema, tiho i bez puno priče, zahtijeva upravo i takav »feedback«. Ukoliko su radovi, a u svakom, odnosno većini slučaja jesu, odraz autorovog fizisa, tada se »Prozorima« Vanje Popek nema što oduzeti, niti dodati. Oni funkcioniraju skladno, nenametljivo, pitko, sugestivno i, u namjeri da izbjegnem već otrcani termin suvremenost, mondeno i »stylish«. O ovoj ćemo mladoj autorici zasigurno još puno čuti u bližoj budućnosti.

Vanja Popek rođena je 1976. godine u Zagrebu. Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna završila je u Puli 1995., iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj diplomira 2000. godine u klasi Miroslava Šuteja. Pohađala je Guttenbergov institut za grafiku u Meinzu, a sudjelovala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama i kolonijama. Samostalno je izlagala u Puli, Zagrebu i Poreču, a skupno u Zagrebu, Puli, Meinzu, Medulinu, Splitu i Rovinju. Izložba je ostvarena sredstvima Grada Pule, Istarske županije i Ministarstva Republike Hrvatske.

Napisao: Vedran ŠILIPETAR

U petak je u Pulskoj galeriji Multimedijalnog centra Luka otvorena izložba mojih radova iz serije prozori. Izložba ostaje otvorena do 5. travnja 2007.

Na dan izložbe Glas Istre objavio je intervju.

Javni život slike važan je dio procesa

Slikarstvo je još uvijek itekako aktualno, i još uvijek postoji puno stvari koje još nisu učinjene i bez obzira na suvremene umjetničke izričaje koji posežu za novim medijima. Kist i platno među osnovnim su alatima kojima se umjetnici služe i služit će se i u budućnosti…

Razgovarao Vedran ŠILIPETAR

Akademska slikarica Vanja Popek, rođena Puljanka, danas će svoj najnoviji ciklus slika pod nazivom »Prozori« predstaviti na samostalnoj izložbi u galeriji Multimedijalnog centra Luka. Riječ je o čistom slikarskom iskazu suvremenog karaktera, s osloncem u lirskoj apstrakciji i apstraktnom ekspresionizmu, ali s autentičnim i sada već prepoznatljivim autoričinim rukopisom.
Popek je rođena 1976. godine, a osnove slikarskog metierstva učila je u pulskoj Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna. Diplomu je stekla 2000. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo i grafika, u klasi profesora Miroslava Šuteja. Usavršavala se na Guttenbergovom institutu za grafiku u Meinzu (Njemačka), a dosad je svoje radove predstavljala samostalno i izlagala na brojnim skupnim izložbama i likovnim kolonijama.
Povjesničarka umjetnosti Branka Benčić slikarstvo Vanje Popek opisuje kao tjelesnu gestu koja stvara neku vrstu psihograma koji dramatično ili lirsko stanje pretvara u likovni trag, gdje je ploha splet bez središta, shvaćena kao polje zbivanja, a prostorna organizacija slike sugerira njezino izlijevanje u prostor, preko granica platna. cijeli tekst >>

Izložba slika Vanje Popek u galeriji Nova, Zagreb

Razmišljam, dakle, slikam

Vanja Popek nema nikakvih blokada u slikanju, jedino će se morati čuvati da ta lakoća i radost slikanja ne prerastu u shematizam, a prpošnost u obijest

Slikarski je rukopis i senzibilitet Vanje Popek (1976) prepoznatljiv, odskače svježinom, i iako se u jednom dijelu naslanja na neke vrlo prepoznatljive svjetski priznate slikarske poetike (Kline, Twombly, Tŕpies, Dubuffet, Fautrier, H. Hoffmann), ona uspijeva stvarati autohtoni prostor za svoje slikarstvo.

Diplomiravši 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Šuteja, ne baštinivši mnogo od svog profesora, izmaknula je mudro opasnosti da bude eventualno proglašena malim Šutejevim klonom. Ustrajavanje na samosvojnom elaboriranju vlastita viđenja slikane površine dovelo ju je do faze kada s priličnom sigurnošću možemo konstatirati kako se i na ovoj izložbi Vanja Popek predstavlja kao zrela slikarska osobnost (iako smo svjesni da taj proces sazrijevanja traje cijeli slikarsko-životni vijek). Nakon diplome na ALU pohađala je Guttenbergov institut za grafiku u Mainzu, i ta je dimenzija grafičkog iskustva vidljiva u njezinim sadašnjim radovima. Doduše, ne na prvu loptu, ali negdje u nekom sloju sjećanja, u načinu na koji tretira materiju, slaže po slojevima boju i dodatni materijal (karton, papir, platno, gazu) na podlogu.

Osjećam ja Šuteja!
Ima neke upornosti, tvrdoglavosti i temeljitosti što isijavaju iz izložena tri poliptiha u kombiniranoj tehnici (Prozor 1, Prozor 2 i Prozor 3). Svaki je poliptih sastavljen od spojenih osam ili sedam zasebnih platana koja tako mogu funkcionirati kao cjelina velike površine ili samosvojna slika manjega formata. Međutim, kako god da okrenemo pojedini poliptih ili sliku, kako god da ih postavimo u prostor, oni ne gube na uravnoteženosti kompozicije, strukture i odnosa energetskih silnica. Kompozicija svakog platna (i poliptiha) otvorena je u svim smjerovima, čak i kada se umjetnica koncentrira na dorađivanje malih cjelina unutar pojedine slike: ova je izložba poučak o zanatski savršeno savladanoj kompoziciji, raspodjeli i odnosu (balansu) boje i materije u zadanu formatu. Ili, možda se Vanja Popek ironično narugala ljudima koji ne znaju kako bi objesili apstraktnu sliku; što je gore, a što dolje: kako god da je stavite na zid, ona jednako dobro funkcionira. E, u tom fleksibilnom, savršeno izbalansiranom štosu jedino osjećam maga Šuteja!

Naknadno ugrebavanje poteza
Vanja Popek apsorbirala je iskustva apstraktnog ekspresionizma, art bruta, informela i siromašnog slikarstva, afirmirajući slojeve materije na slici (naglašenu materičnost) kao vrlo osobno iskustvo slikanja, a ne preslikanu tuđu matricu. Njezin me senzibilitet po mnogočemu podsjeća na senzibilitet Viktora Daldona; ali nevjerojatna je pojava to što su njihovi opusi komplementarni, a ne slični u smislu da netko nekoga kopira: ovdje kao da je riječ o muškom i ženskom polu jednog vrlo bliskog, slikarski rafinirana senzibiliteta! Oboje emaniraju sa svojih slika energiju nasušne potrebe slikanja, ali dok u Viktora postoji neki strastveni grč i borba s površinom koju slika, Vanja slika s (naoko) mnogo više radosti i mocartovske lakoće. Oboje se bore za dvodimenzionalno slikarstvo bogato reljefne površine, na kojoj supostoje različiti slojevi i grumeni boje, črčkarije, pustoš bjeline u središtu kompozicije, akcent boje na rubovima… Vanja Popek naknadno ugrebava poteze i apstraktne (gotovo) grafizme u gusti sloj napola osušene boje, vuče crtice i poteze, temeljito preslikava papir, gazu i karton.

Vrištanje palete
Paleta je svedena na raskošnu skalu istančanih prijelaza između crnog i bijelog, sa svim tonovima sive boje (od vrišteće bjeline preko prljavo bijele do ugljenocrnih područja). U taj su crno-bijeli svijet pripušteni znalački postavljeni akcenti ultramarin-plave, žutila žumanca, poneke trake ružičaste i ljubičaste boje, boje breskve, okera i sivosmeđe boje kore drveta. Izbor tih boja nekomu može djelovati dekorativno i dopadljivo, ali to nam otkriva nešto sasvim drugo: rafinirani osjećaj za boju iza kojeg bi se mogloo kriti stajalište kako kolorizam ne mora biti zamjetan jedino u prvom planu, kako paleta ne mora vrištati primarnim i sekundarnim bojama da bi slikar bio prepoznat kao kolorist te da bismo njegov opus klasificirali kao naglašeno kolorističku dionicu. Vanja Popek očito mnogo razmišlja o boji, gesti, materiji i kompoziciji, ali na način koji je neće odvesti u slijepu ulicu hiperintelektualističkog pristupa slikanoj površini. Ona nema nikakvih blokada u slikanju, jedino će se morati čuvati da ta lakoća i radost slikanja ne prerastu u shematizam, a prpošnost u obijest.

Iva Körbler

Objavljeno u Vijencu, 15. 11. 2001. (Link na članak)