Slikarstvo Vanje Popek prije svega odiše vedrinom i optimizmom. Ono je spontano,
intuitivno i iskreno, s jedne strane ekspresivno i kaotično, a s druge gotovo
meditativno. Kao da predstavlja čudesan svijet kojim možemo bezbrižno lutati
i u kojem se možemo izgubiti. Iracionalan je to sklop oblika, vizualnih senzacija,
poetsko je stvaranje blisko automatizmu koje oku daje osjećaj ugode, užitak
gledanja i potpuno zadovoljstvo. Predstavlja bezbrižnu subjektivnu igru kroz koju
se ostvaruje harmonija ritma.
Izvori Vanjinog slikarstva nalaze se u apstraktnom ekspresionizmu i lirskoj apstrakciji,
kojima je glavno sredstvo oblikovanja automatska ecriture. Ovdje autoričina
tjelesna gesta stvara neku vrstu psihograma koji dramatično ili lirsko stanje pretvara
u likovni trag, gdje je ploha splet bez središta, shvaćena kao polje zbivanja,
a prostorna organizacija slike sugerira njezino izlijevanje u prostor, preko granica
platna.
S jedne strane, na bespredmetnoj bijeloj podlozi s vidljivim potezima kista, na
umrljanoj bjelini koja bliješti svjetlošću, lebde znakovi/geste smješteni po zakonu
slučaja. Stvorena je gotovo ornamentalna površina, koja spaja apstraktno s
dekorativnim. Emancipirani od motiva iz realnog svijeta, oblici i boje sami su po
sebi dovoljni da se izrazi emocija ili stanje, jer postoji unutarnja, duhovna stvarnost
koja se može prenositi i shvatiti pomoću vizualnog jezika kojem su elementi
nefigurativni, nereprezentacijski, antimimetički neovisni simboli, odnosno znakovi
nastali kao tragovi susreta unutarnjeg i vanjskog svijeta, kao «psihičke improvizacije
» – kako ih naziva Klee.
Kompozicije ne predstavljaju neposrednu perceptivnu sliku, već grupu asocijativnih
vizualnih elemenata koji proizlaze iz opažanja i vizualnog iskustva, a djelo
postaje slobodno povezivanje, sklop vizualne imaginacije. Umjetnost je to koja
se obraća ljudskoj senzibilnosti, koja ne predstavlja ono što je vidljivo, već čini
da nešto postane vidljivo.

Zaigranost i slikarski hedonizam osnovne su karakteristike umjetničkog izraza Vanje Popek, koji bez sumnje donosi potrebno osvježenje i inovativnu epizodu u kontekstu suvremene hrvatske likovne produkcije. Osnovna polazišta svog slikarskog izraza Vanja nalazi u apstraktnom ekspresionizmu ludičke provenijencije prizivajući iskustva Joana Miroa, Paula Kleea, Willia Braumeistera ili Jacksona Pollocka, što jasno govori o njezinoj opredijeljenosti igri, odnosno nesputanom i neopterećenom umjetničkom izrazu karakterističnom za mladu osobu punu životne energije. Međutim, da može postići takvu lakoću stvaranja, Vanja je morala proći visoku likovnu edukaciju, za što je sigurno zaslužan i njen profesor Miroslav Šutej, ali bez dodatnog osobnog angažmana i istinske umjetničke znatiželje ne bi mogla ostvariti ono za čim teži. Izuzetno zanatski potkovana u slikarskom i grafičkom metieuru, znati će svoju naobrazbu vješto iskoristiti za inventivne kompozicije koje, tehnološki gledano, predstavljaju sretan spoj ovih dviju tehnika, te će koristeći se principima kolažiranja graditi svoja slikarska platna. Ako kompozicija počiva na ovakvom gradidbenom sistemu, onda se elementi sustava baziraju na izrazito slikarskim komponentama koje kreću od gotovo minimalističkog znaka i ekspresivne silovite geste kojom je on nanesen. Taj će pikturalni znak postati osnovnim slikarskim polazištem kompozicije koju će znatno formirati boja, odnosno svjetlost. Radeći nijansama bijele prema zagasitom sivilu, Vanja će kao značajne kolorističke akcente koristiti plavu i žutu boju kojima će unijeti neslužbenu dinamiku, te pokrenuti i akcentirati svjetlo koje će neprekidno kretanje čitave kompozicije trenutno zaustaviti podarujući joj smiraj optimističnog predznaka.

Tri velika poliptiha prikazana na ovoj izložbi sastavljena su po puzzle principu. Svaki sastavni dio poliptiha može biti neovisna i cjelovita slika, ali samo međusobno pravilno složene tvore jedinstvenu kompoziciju. Znakovlje sa pojedinačnih slika međusobno se isprepliće ili logično nastavlja, tvoreći zajedno s tonskom usuglašenosti i njenim kolorističkim akcentima jedinstvenu i impresivnu vedre ludičke atmosfere. Radi se, uvjetno rečeno, o specifičnom work in progres radu, isključivo slikarske provenijencije, baziranom na principu dodavanja ili oduzimanja, čime Vanja svoje slikarstvo uspješno transponira u medijski međuprostor. Ti poliptisi unatoč svojoj laganoj, gotovo fragilnoj strukturi, djeluju doista moćno i impozantno, te u potpunosti dominiraju prostorom u kojem se nalaze, bez obzira na njegov karakter i specifičnost.

Vanja je uspjela u svojim ranijim radovima ovladati tehnikom, potom povijesnim nasljeđem i tajnama apstraktnog ekspresionizma, da bi tome vješto pridodala svoj urođeni i istančan osjećaj za boju i svjetlo, kako bi napokon svojim velikim poliptisima krenula u avanturu osvajanja prostora.

Sam postav tih velikih slika – objekata nebitan je, jer gotovo je svejedno da li su one smjeÅ¡tene okomito ili vodoravno na plohu zida, ili se pak slobodno prostiru na podu ili nekom postamentu u prostoru. Bitno je očuvanje jedinstvenosti maÅ¡tovite kompozicije satkane od niza autohtonih elemenata, koje je Vanja uspjela izuzetno inventivno spojiti u harmoničnu cjelinu koja predstavlja odu radosti slikanja i umjetničkog stvaranja.

Mladen Lučić