Autor predgovora Branka Benčić

Slikarstvo Vanje Popek prije svega odiše vedrinom i optimizmom. Ono je spontano,
intuitivno i iskreno, s jedne strane ekspresivno i kaotično, a s druge gotovo
meditativno. Kao da predstavlja čudesan svijet kojim možemo bezbrižno lutati
i u kojem se možemo izgubiti. Iracionalan je to sklop oblika, vizualnih senzacija,
poetsko je stvaranje blisko automatizmu koje oku daje osjećaj ugode, užitak
gledanja i potpuno zadovoljstvo. Predstavlja bezbrižnu subjektivnu igru kroz koju
se ostvaruje harmonija ritma.
Izvori Vanjinog slikarstva nalaze se u apstraktnom ekspresionizmu i lirskoj apstrakciji,
kojima je glavno sredstvo oblikovanja automatska ecriture. Ovdje autoričina
tjelesna gesta stvara neku vrstu psihograma koji dramatično ili lirsko stanje pretvara
u likovni trag, gdje je ploha splet bez središta, shvaćena kao polje zbivanja,
a prostorna organizacija slike sugerira njezino izlijevanje u prostor, preko granica
platna.
S jedne strane, na bespredmetnoj bijeloj podlozi s vidljivim potezima kista, na
umrljanoj bjelini koja bliješti svjetlošću, lebde znakovi/geste smješteni po zakonu
slučaja. Stvorena je gotovo ornamentalna površina, koja spaja apstraktno s
dekorativnim. Emancipirani od motiva iz realnog svijeta, oblici i boje sami su po
sebi dovoljni da se izrazi emocija ili stanje, jer postoji unutarnja, duhovna stvarnost
koja se može prenositi i shvatiti pomoću vizualnog jezika kojem su elementi
nefigurativni, nereprezentacijski, antimimetički neovisni simboli, odnosno znakovi
nastali kao tragovi susreta unutarnjeg i vanjskog svijeta, kao «psihičke improvizacije
» – kako ih naziva Klee.
Kompozicije ne predstavljaju neposrednu perceptivnu sliku, već grupu asocijativnih
vizualnih elemenata koji proizlaze iz opažanja i vizualnog iskustva, a djelo
postaje slobodno povezivanje, sklop vizualne imaginacije. Umjetnost je to koja
se obraća ljudskoj senzibilnosti, koja ne predstavlja ono što je vidljivo, već čini
da nešto postane vidljivo.